FAMOZNO: DUPE I LEGITIMNOST
Nije Antonić tog dana, preciznije tih dana, bio usamljen na putu za kolektivistički Damask. Daleko od toga. Tih je dana na pomenutom putu bila gužva kao na Gazeli u takozvanom špicu.
Legion je bio ime divnim komunističkim stvorenjima koja su tih dana konvertirala iz socijalističkog u nacionalistički kolektivizam i sklopila kolektivni ugovor o legitimnosti sa Miloševićem, koji je ostao na snazi dok Miloševiću Rusi (a ne naš narod) nisu oduzeli legitimitet. Kolektivni legitimitet ima dosta sličnosti sa najnovijim hitom iz moje kuhinjske anatomije - kolektivnim dupetom. Nije moguć. Što ne znači da ne pravi velika sranja. Što uopšte ne znači da je nelegitiman. Nema zapravo čvršćeg (i dugotrajnijeg) legitimiteta od kolektivističkog - bar bismo to mi morali da znamo - problem je što je kolektivistički legitimitet legitimitet sranja.
Pisac hoće da kaže da kolektivistički legitimiteti počivaju na permanentnom pravljenju dvojakih sranja: (kad se može) u „okruženju“, (a kad se ne mere) na domaćem terenu. Dokaz: neka svi iz populacije 65+ premotaju film i pokušaju da se sete makar kratkog perioda u kojem nije bilo nekog spoljašnjeg ili unutrašnjeg sranja.
Otuda su Antonićeve jadikovke nad korupcijom - uostalom ne samo Antonićeve nego i legiona antikorupcionih narikača (svih boja) - koliko besmislene, toliko i licemerne, jer Antonić (ostale) i narikače nad korupcijom nariču isključivo u situacijama kad kolektiv koji podržavaju nije na vlasti. Mnogo je bolja situacija - mada, kako belosvetske stvari stoje, neće zadugo biti bolja - u društvima u kojima legitimnost političkim elitama daje svaki građanin ponaosob, a ne kolektiv, svejedno da li se zove socijalistički radni narod ili svetosavski nebeski narod.
Ima tu još jedna stvar koja neprestano izmiče borcima protiv korupcije poput Antonića. Kolektivi, tj. narodi, daju legitimitet kolektivnim narodnim elitama upravo zato da bi bili koruptivni i da bi kao protivuslugu zatvarali oko pred narodnim drljavostima, bezakonjima, muljavinama, smrdljavanjima i neumrlim nadanjima u dolazak neočekivane sile... Znate priču.
Previše je na srpskoj histeričnoj sceni persona dramatis koje osipaju drvlje i kamenje na Visoku korupciju, a za koje dokumentovano znam - poneke sam lično (mada slučajno) hvatao na delu - da su se, dok je njihov kolektiv bio na vlasti - odavali žestokoj korupciji. (Antonić ne spada među takve, on je platonski kolektivsta.)
Da parafraziram Konstantinovića: iskustvo nam je kolektivstičko i takvo će (verovatno zauvek) i ostati, i to zasluženo ostati jer se kolektivno posralo na relativno nedavnu mogućnost da se emancipuje i preuredi, ali na to sam već straćio terabajte i terabajte mastila, a ne bih da se ponavljam. Bar ne danas.